Postoje trenuci kad ti odjeća postane više od komada platna – postane navika, stav, prisutnost. Meni se to dogodilo slučajno, između jedne kave i popodnevnog odlaska u skate shop u centru Zagreba. Iako sam tražila potpuno nešto drugo, iza izloga su me pogledale klasične Dickies hlače – one ravnog kroja, blago krute, s onim prepoznatljivim logom iznad stražnjeg džepa. Prisjetila sam se tinejdžerskih dana, kad su moji frendovi sanjali da imaju bar jedan par. Tad sam ih percipirala kao dio skate scene, buntovnički simbol. Danas sam ih gledala drugim očima – kao praktičan, dugotrajan komad koji nosi priču.
Ulazim u trgovinu, pitam prodavača jesu li to stvarno one “prave” Dickiesice, on samo kimne glavom i kaže: “Nisu najmekše, ali ih nećeš moći ubiti.” Smijem se i uzimam par na isprobavanje. Ne znam što me više osvojilo – ta čvrstoća materijala koja je govorila “radno”, ili taj osjećaj da nosim nešto što će izdržati sve – i posao, i vožnju biciklom, i nedjeljnu šetnju po Trešnjevci.
Dickies Zagreb scena je živa, ali specifična. Nije to brend koji se reklamira na svakom koraku, nema neonske kampanje, nema agresivnih influencera. Umjesto toga, imaš osjećaj da ga pronalaze ljudi koji točno znaju što traže. Ljudi koji znaju da jedna jakna vrijedi više od pet loših, i da udobnost dolazi s godinama korištenja, a ne s plišom i sjajem.
Nakon hlača došla je red i na Dickies jakne. Tražila sam nešto za prijelazno razdoblje, nešto što mogu nositi na slojevito, bez da izgledam kao da sam izvadila zimsku opremu. Pronašla sam model u tamnoj maslinastoj boji, minimalistički, ali pun karaktera. Jakna koja ne pokušava biti nešto što nije. Lagana, ali otporna. Idealna za noćne vožnje biciklom po Gornjem gradu, kad ti treba zaštita, ali ne i pernata deka. Kiša? Nema problema. Vjetar? Ne osjeća se. I ono najvažnije – nakon mjesec dana nošenja, još izgleda novo, čak i nakon što mi je pas pokušao otkinuti rukav u naletu sreće.
Dickies ne komunicira kroz modne hirove. Njihove stvari nisu dizajnirane da budu “hit sezone”, nego da postanu tvoj uniformirani klasik. Kad nosim njihove hlače, osjećam se spremno za sve – i selidbu, i kavu, i šetnju po Maksimiru. I možda je upravo u tome stvar – u toj spremnosti koju ne nosi svaka odjeća.
Frend mi je rekao jednom da u Dickiesima hoda drugačije. Ispravno. Stabilno. Kao da ga odjeća ne ometa, nego podržava. I točno to mogu potvrditi. Kod većine brendova osjetiš težinu dizajna, kod Dickiesa osjetiš lakoću upotrebe. Sve ima funkciju – džepovi su tu da se koriste, šavovi su tu da drže. A estetika? Dolazi sama od sebe.
Ako bih trebala nešto predložiti brendu, onda bi to bio veći fizički prisutnost u Zagrebu. Iako je Dickies Zagreb itekako prisutan u određenim krugovima, često se oslanjamo na online narudžbe ili specijalizirane trgovine koje drže samo ograničen broj artikala. Bilo bi fantastično imati prostor koji nije samo dućan, već mala zajednica – kombinacija showrooma, skate kutka, možda čak i radionica za doradu i popravke odjeće. Nešto što bi reflektiralo dugovječnost i radni duh brenda.
Sjećam se jednog popodneva kad sam sjedila u Močvari, na nekoj alternativnoj izložbi, u svojim Dickies hlačama, s tom jaknom prebačenom preko stolca, i jedna cura mi je prišla i pitala gdje sam ih kupila. Nije rekla “kak’ ti je to fora”, nego “gdje si ih uzela”. Postoji razlika. Fora je prolazna, a Dickies je – konkretan.
Ponekad kad hodam kroz grad, uhvatim sebe kako promatram ljude kroz filter Dickiesa. Tko bi ih nosio, tko već nosi, tko još ne zna da bi trebao. Jer jednom kad ih obučeš, sve drugo ti djeluje kao prolazna stvar. Kao da je netko napokon dizajnirao odjeću za stvaran život, a ne za profilnu sliku.